Tuesday, May 5, 2015

Kako rastu mala djeca...

Dugo je vremena prošlo od kada sam pisala o razvoju, napretku i odrastanju mojih dječaka. U posljednje vrijeme, svi ih posmatramo i komentarišemo isto: kako su izrasli! Navikli smo da ih gledamo kao bebe, ali oni su kroz igru, avanture i učenje izrasli u prave male dječake.
Nedavno, kada smo ostali sami nas troje kod kuće, oni su se zaigrali, a ja sam ih posmatrala. Igrali su se jedan sa drugim, imali svoje teatralne monologe (koji zapravo nemaju nikakvog smisla u jednoj rečenici, ali razvijaju maštu i pretpostavljam da pokušavaju da ispričaju neku svoju "bajku") i tražili od mene da učestvujem u njihovim avanturama. Tada sam poželjela da se podsjetim perioda koji mi je tako brzo prošao i pitala se kada su prije odrasli moji mali Kapetan Kuka i Petar Pan. Pitala sam ih da li žele sa mnom da gledaju snimke kada su bili manji i spremno su to prihvatili.

Gledam ih na snimcima, gledam ih sada. Oni sebe posmatraju, pa se smiju. Provjeravam ih znaju li oni koji je koji na snimcima / fotografijama. Možda će vas zabaviti, ali nekada znaju, nekada kažu pogrešno. Kažem "zabaviti", jer se svi naši prijatelji i familija obraduju kada mi kažemo pogrešno ime. Nije važno što smo mi pogriješili zato što nismo dobro pogledali, već mehanički izgovorili ime - njima je bitno da i mi griješimo, jer im lakše padne što poslije tri i po godine i dalje ne znaju koji je koji većinu vremena.

Sada su samostalniji, a počeli su i da se igraju jedan sa drugim, da izmišljaju nove igre, da idu u neke svoje avanture i borbe (vitezovi protiv dinosaurusa, vitezovi spašavaju princeze od baba roge...). Svakog dana nam je novo iznenađenje - nešto su novo naučili, uradili, postigli. Ostavljaju nas bez teksta. Nekada je to nekim svojim nestašlukom, nekada bistrinom i brzim odrastanjem. Možda to i nije brzo odrastanje, možda oni samo prate svoj tok, ali nama to djeluje drugačije. Ne znam za vas, ali od kada sam dobila djecu, meni vrijeme leti kao ludo. Ne znam kada su mi prije prošle tri i po godine, kada su to moje bebe tako porasle. Počinjem da hvatam sebe da zaboravljam neke stvari, detalje koje sam mislila da ću zauvijek pamtiti, a sada mi se gube iz sjećanja. Zato podsjećam one koji su još na vrijeme, da pažljivo bilježe razvoj svoje djece i da kreiraju uspomene svakodnevnog života, kao i bitnih dešavanja iz njihovog djetinjstva, jer zapamtite: oni će tako brzo odrasti, a vi ćete tako brzo zaboraviti neke stvari.

Ne želim da zaboravim da mnogo vole
- drugu djecu i igre sa njima
- dinosauruse (ne znam šta je to sa djecom tog uzrasta i njihovom fasciniranošću dinosaurusima)
- da sviraju (usne harmonike i bubnjeve)
- da crtaju i bojaju
- da gledaju crtane filmove
- da im se čitaju knjige pred spavanje
- da kuvaju ili rade vježbe sa tetkom
- da jedu sladoled
- da slušaju muziku i pjevaju uz nju (Džingl bels, džingl bels, džingl ol d vej, u Londonu litl fan, što nikad neće proć'...... i Višelimeri krismas kao We wish you a Merry Christmas)...

D. je mali "diktator", on voli da ima glavnu riječ u društvu. Obožava da svira. Iako ima svoj bubanj, on najviše voli da pravi bubnjeve od onoga što nađe u kući. Sve nam polomi! Još uvijek nosi ćuću. Od kravice se ne odvaja. Njen šal služi za češkanje uha dok ne zaspi. Ne nosi pelene mjesecima unazad i uvijek se probudi da traži tutu.

O. je mali "advokat" i uvijek se nađe u odbranu povrijeđene strane, bilo da je to brat ili drugar. Voli da drži govore (koji baš i nemaju nekog smisla, smišlja neku priču "u hodu") i važno mu je da ga drugi pomno slušaju. Ne dozvoljava prekidanja. Kada je raspoložen, puno priča, ili pjeva, ili mrmlja... uglavnom - ne zaklapa! Takođe se ne odriče ćuće i kravice. Još uvijek nosi pelenu tokom noći.

Uvijek kada su u prilici da mi uberu cvijet, oni će to i uraditi. Uveče će preći u naš krevet, zagrliti nas i zaspati obraz uz obraz. Kao i sva djeca, vole da ispituju naše granice (malo više u posljednje vrijeme), ali su u suštini dobri i mili dječaci. Upijaju svijet oko sebe, sve što čuju i vide.

I ne prestaju da nas iznenađuju iz dana u dan...


Pratite moj blog na Bloglovin

2 comments:

  1. Дивно, дивно! Баш сте нам недостајали!
    Како си их лепо описала, као у свом дневнику.
    То су ти детаљи који их чине посебнима, а који се лако заборављају.

    ReplyDelete
  2. I vi ste nama nedostajali. Zao mi je sto ne provodimo vise vremena sa vama, zbog cega sam i zeljela da zabiljezim ove detalje, da se ne zaborave. :)

    ReplyDelete