Kako se rodila ideja za blog?

Ja nisam pisac. Možda ste to i sami do sada uvidjeli :) Nemam tu notu koja čini nekog autora popularnim jer zabavlja ili obrazuje šire narodne mase, čiji su tekstovi pitki, čitljivi, koji se gutaju od prvog do posljednjeg slova. Da volim da čitam - volim. Oduvijek sam i voljela, gajila tu ljubav prema knjigama i usadila ih i svojoj djeci. Tekstove koje čitate pišem onako kako bih to radila da pišem pismo nekom prijatelju. Da, da, pisma... Odavno ih nisam pisala, a mnogo sam to voljela. Ovo mi je prilika da se toga podsjetim.

© Avantura Zvana Blizanci

Ali to zapravo nije pravi razlog zbog kojeg se rodio ovaj blog. Od kako sam saznala da nosim blizance, počela sam više da ih primjećujem po gradu i vidjela da je naš grad prepun blizanaca! I s obzirom na to da znam koliko je teško podizati blizance, oduvijek sam se pitala zašto do sada niko nije osnovao neki klub roditelja blizanaca, gdje bi mogla da se razmjenjuju iskustva roditelja, koja bi možda nekome olakšala odgoj. Sigurno bi to mnogima bilo od koristi.

Željela sam podijeliti svoje isustvo sa drugim roditeljima, u nadi da će nekome možda pomoći. Tako sam došla na ideju da počnem pisati blog.
Ali kako ću ja da pišem blog, kada o blogovima nemam pojma? Danima sam razmišljala o tome, dok me drugarica nije malo pogurala. Za početak sam smislila naziv. Nekoliko njih je bilo u opticaju, ali "Avantura" je pobijedila. Zatim sam se lomila da li da ga pišem na engleskom ili našem jeziku. Ako je na engleskom, dostupan je širim narodnim masama. Ali ja sam zapravo željela da u našoj državi ima nešto ovako, nešto što je posvećeno blizancima i njihovom odgoju. Da li znate da u Srbiji postoji Registar Blizanaca, koji redovno vrši istraživanja, obavlja testove sa punoljetnim blizancima, izučava njihov napredak, razvoj i sl.? Kod nas (u Crnoj Gori) nema ništa slično fokusirano samo na blizance, koliko sam ja mogla da saznam. Barem ne još uvijek. Valjda će neko i toga da se sjeti u ovom moru propale politike i ulaganja novca u pogrešne resurse.

Elem, drugarica, koja i sama vodi blog (koji možete pogledati ovdje), uputila me je u osnove blogovanja i pomogla mi da osmislim izgled bloga, dala neke osnovne smjernice i savjete, i tako sam krenula. Od samog početka naše priče, jer ovo nije samo moja priča... Zato nekada i pišem u množini, jer nas četvoro dijelimo naše iskustvo sa vama. A lijepo je i što će ovo svojevrsna priča za naše dječake o njihovom odrastanju, koju će jednog dana moći podijeliti i sa svojom djecom.

Hvala vam što ste sa nama i što nas pratite, uprkos tome što u posljednje vrijeme nemam(o) baš pretjerano mnogo vremena za pisanje, pa smo više odsutni nego prisutni.

Pratite moj blog na Bloglovin