Kada svi najbolje znaju što je najbolje za VAŠE dijete...

Savjeti su čudna stvar. Smatram da treba biti odmjeren i štedljiv u davanju savjeta. Pojedini ljudi se tako olako upuštaju u "davanje savjeta", a ustvari, ne znaju da to nikako nije savjet, to je čisto njihovo pametovanje. Kako sam pomenula u prethodnom postu, ne volim da izigravam Dragu Savjetu, naročito ne kada su u pitanju djeca. Čak sam i sa svojim najbližim prijateljicama pažljiva u odabiru riječi. Trudim se da to ne zvuči kao neko pametovanje ili savjetovanje, već više kao dijeljenje ličnog iskustva, pa ako nekome može da koristi, tim bolje. Svaka majka najbolje poznaje svoje dijete i neko sa strane nikako ne može bolje od nje znati što njenom djetetu najbolje odgovara. 

Svojevremeno se na mom Facebook profilu nalazila slika dječijeg bodića sa natpisom: "Moja mama sve zna, tvoj savjet joj ne treba". Jer kao mlada mama, nevjerovatno, ali svuda oko sebe sam nailazila na ljude koje kao da je Bog slao da podižu moju djecu. Valjda ja to nisam znala, pa je trebao neko da me nauči, neko ko bolje poznaje moju djecu od mene. Bilo je tu raznih "savjeta", ali neki su mi baš ostali upečatljivi. Da se razumijemo, nekako lakše primam savjete koji ne dolaze kao takvi, u tom obliku "savjeta". Radije da mi neko kaže "moje iskustvo je...", "a što misliš da probaš to ovako...", "možda bi ti bilo lakše da...", ali kada čujem ono "moraš to ovako", "trebaš to ovako", "ovo ćeš da uradiš ovako", e tu mi se već kosa diže na glavi.

Za početak, ja sam odabrala da svojoj djeci počnem sa uvođenjem čvrste hrane sa šest mjeseci. Prosto, već sam pisala o tome, nisam pristalica ranijeg uvođenja nemliječne ishrane. Tada sam odlučila da apsolutno nema potrebe za uvođenjem soli i rafinisanog šećera prije navršene godine dana. I onda, kada su moji momci imali 9 mjeseci, ponuđeni su smokijem. Ne, hvala, oni ne jedu smoki. Ali zašto, zaboga, moja djeca ne jedu smoki, kada već imaju zubiće, smoki je mekan, oni mogu da ga jedu? Baš sam i ja neka čudna osoba... Ne zamjerite, smoki jeste mekan, ali je SLAN i sadrži kikiriki, jedan od najjačih alergena, koji sam lako mislila da što duže mogu zaobilazim, ali im je neko tutnuo u usta kada nisam bila prisutna sa godinu i mjesec dana. Sva sreća pa nisu imali reakciju. Ali da jesu, bogami bi se taj neko o jadu zabavio...

Izvor: Pinterest

U periodu grčeva, a s obzirom na to da su već bili na vještačkom mlijeku, momcima je najbolji saveznik bio čaj Bibilibi. Koristili smo i komorač, kamilicu i ostale čajeve za djecu njihovog uzrasta i mali sladokusci, takvi kakvi su, radije su pili čaj nego vodu. Ne vidim ništa loše u čaju, čak štaviše, mislim da ga je zdravo piti. I apsolutno ne mora da se pije samo kada smo bolesni. Sjedim u kafiću i pored mene jedna "mlađa" mama od mene (opet, imam više "staža" od nje), kad će ona meni: "A zašto im daješ da piju čaj? Što će im čaj? Bolja im je voda. Ja mome sinu dajem samo vodu." I svaka tebi čast, ali nemoj ti meni da govoriš što ja da dajem mojoj đeci. Pritom se dotična žali kako joj bebu muče grčevi. Možda bi, umjesto što drugim mamama tako olako dijeli savjete (a da ih pritom i ne poznaje dovoljno za to), da svome sinu da malo čaja s vremena na vrijeme, njena beba lakše podnijela muku zvanu grčevi. Ne znam, eto, nisam pametna...

Nekom drugom prilikom, dobila sam i "lekciju" o pelenama. Nisam znala da djeci ne smijemo nositi pelene koje su im male i koje ih stežu. Sva sreća te sam srela jednu majku koja mi je to sve objasnila, da djeci moram da nosim veće, komotnije pelene, te da se ne obazirem na gornju granicu u kilaži koja je navedena na pakovanju pelena. Ja prosto ne znam kako bih podigla svoje dječake da nije bilo ovakvih "savjeta". Vjerovatno bih ih osakatila do sada...

Ili po pitanju muškosti, ili po pitanju stopala... O dječijoj obući će biti govora u nekom od narednih postova, ali ono na što sam htjela ovdje da se osvrnem je sljedeće: po savjetu pedijatra, a i po nekom logičnom razmišljanju, djeci sam prve hodajuće cipelice kupila sa skoro godinu dana. Do tada su hodali u čarapicama ili bosi, jer svakako je bilo ljeto i nije ni bilo potrebe za obućom. Međutim, bilo je i onih koji su me ubjeđivali da moja djeca ne smiju, ponavljam, NE SMIJU da prohodaju bez obuće sa anatomskim uloškom. 

Van konkurencije je svakako bila sljedeća situacija: Sjedim kod muža na poslu sa bebama u kolicima. Pored mene sjedi neka starija gospođa i počinje razgovor sa mnom, ono uobičajeno: jesu li blizanci, koliko imaju, jesu li oba dječaka... i dolazimo do pitanja: "Kako se zovu?" "Ognjen i Danilo", odgovaram. Kad će ona: "Aha. Ognjen; fino.", ustanovljava. "A što ste njemu dali ime Danilo? Što niste Damjan, recimo? Damjan je mnogo ljepše ime. Ja bih svome sinu dala ime Damjan." Savršeno, gospođo! Predlažem onda da rodite jednog sina i date mu ime Damjan! Malo je reći da sam ostala u šoku! Na ovoliku slobodu još nisam naišla, da mi stranci određuju kako moja djeca treba da se zovu! Bez daljnjih komentara. Još sam u šoku!

Ono što želim da kažem je da ćete se uvijek sretati sa ovakvim ljudima i jednostavno, morate (obratite pažnju na ovo "morate") naučiti da se nosite sa njima. Najbolje je da vam "na jedno uho uđe, na drugo izađe". Ne dozvolite da vas isti iznerviraju, vjerovatno im to nije namjera. Oni samo žele da vam pomognu, "jer oni znaju bolje od vas..." 

Ma dođavola, samo djetetu napravite majicu sa natpisom "Moja mama sve zna i tvoj savjet joj ne treba" i riješili ste sve probleme.

Pratite moj blog na Bloglovin