Dok traje pauza posljednje sedmice avgusta, prije nego otpočne nova školska godina, moji dječaci vrijeme provode kod kuće, sa svojim roditeljima. I tako želim da iskoristim priliku da vam malo pišem i o vrtiću, baš sada kada se mnogi od vas pitaju da li je pravo vrijeme da upišete dijete u vrtić i kako će se ono, zaboga, snaći tamo samo... Kada su roditelji blizanaca u pitanju, s jedne strane vam je lakše jer je njih dvoje pa barem idu sa nekim poznatim u vrtić; lakše im je tako se odvojiti od roditelja; a sa druge strane vam je duplo teže kada klinci neće da idu u vrtić, pa onda imate dva mala vrištavca koji ujutro neće da se odvoje od vas, baš kada vi žurite na posao.
Ja sam se vratila na posao kada su dječaci napunili godinu dana, po isteku porodiljnog odsustva. Zaista sebi nismo mogli da priuštimo da ne radim, tako da nismo imali izbora. Baka-servis je razmatran, ali smo odustali od te opcije jer bi nam baki zaista bilo naporno sa dvoje mališana koji samo što nisu prohodali. I tako su oni sa godinu i mjesec dana krenuli u vrtić. Da, jesu bili bolesni tu prvu godinu, ali valjda to mora da prođe tako sa još neizgrađenim imunim sistemom. Ali izrasli su u prave dječake koji su naučili sami da jedu, prestali da piju iz flašice i prešli na čašu, naučili pjesmice koje meni nisu bile poznate (pa sam onda ja od njih učila), i da vam kažem nešto - naučili se redu i disciplini. Kada su kući, to je totalni raspašoj. Kada su u vrtiću, mirni k'o bubice. Vjerujte, ja samo pomislim kako je tim ženama tamo. Mene ovo moje dvoje izlude kući, a ne 20oro - 30oro djece istog uzrasta.
Nego, da se vratim na ono o čemu sam zapravo htjela da vam pišem, a to je boravak blizanaca u vrtiću. Kada su naši momci kretali u vrtić, nisam uopšte razmišljala o tome, niti dovodila u pitanje da treba zajedno da budu u grupi. Sada se sve više nosim mišlju da bi zbog njih bilo bolje razdvojiti ih, posebno zbog podsticanja one individualnosti kod blizanaca o kojoj sam ranije pisala. Sjećam se svog predškolskog doba. Nisam imala blizanca da me prati u svemu, ali imala sam dvije rodice sa kojima sam odrasla i bila nerazdvojna sve do srednje škole, kada smo sve krenule svojim putevima. Uz njih je period školovanje bio mnogo lakši, kada imaš ono poznato lice uz sebe. Nekako mi je prirodno išlo i to da moji dječaci treba da budu zajedno u grupi, kažem, nisam to dovodila u pitanje. Zato mi je sada teško da ih razdvajam u vrtiću, da budu u različitim grupama, kako bi svako naučio da se bori za sebe, da se brani, da se socijalizuje. Individualno. Mimo svoga brata. Znam koliko je meni to tada značilo. I. i ja smo razgovarali o tome, ni on se ne slaže sa time da ih sada razdvajamo, ali oboje smo za to da, kada krenu u školu, pregrmimo to i usmjerimo ih na sopstvene prijatelje i sopstvena iskustva u odvojenim razredima.
Naša sredina je generalno, da kažem, zatvorena prema ideji razdvajanja blizanaca, kao da će svijet propasti ako se oni razdvoje, kao da treba cijeli svoj život da prožive nerazdvojni, jer oni su, zamislite - BLIZANCI. Pa šta ako su blizanci? Braća su i/ili sestre isto kao i svi ostali, jedino što dijele malo više DNK materijala. To blizanaštvo čak zna da bude opterećujuće za same blizance, baš zbog toga što uvijek trebaju više da se dokazuju i bore da ih ljudi vide i priznaju kao individue.
Kakvo je vaše mišljenje o razdvajanju blizanaca u različite grupe u vrtiću, a kasnije i u školi? Da li mislite da to može da im škodi ili koristi, i zbog čega?
 |
| Izvor: Thedills.net |
Ja sam se vratila na posao kada su dječaci napunili godinu dana, po isteku porodiljnog odsustva. Zaista sebi nismo mogli da priuštimo da ne radim, tako da nismo imali izbora. Baka-servis je razmatran, ali smo odustali od te opcije jer bi nam baki zaista bilo naporno sa dvoje mališana koji samo što nisu prohodali. I tako su oni sa godinu i mjesec dana krenuli u vrtić. Da, jesu bili bolesni tu prvu godinu, ali valjda to mora da prođe tako sa još neizgrađenim imunim sistemom. Ali izrasli su u prave dječake koji su naučili sami da jedu, prestali da piju iz flašice i prešli na čašu, naučili pjesmice koje meni nisu bile poznate (pa sam onda ja od njih učila), i da vam kažem nešto - naučili se redu i disciplini. Kada su kući, to je totalni raspašoj. Kada su u vrtiću, mirni k'o bubice. Vjerujte, ja samo pomislim kako je tim ženama tamo. Mene ovo moje dvoje izlude kući, a ne 20oro - 30oro djece istog uzrasta.
 |
| Izvor: Alabasterreporter.com |
Nego, da se vratim na ono o čemu sam zapravo htjela da vam pišem, a to je boravak blizanaca u vrtiću. Kada su naši momci kretali u vrtić, nisam uopšte razmišljala o tome, niti dovodila u pitanje da treba zajedno da budu u grupi. Sada se sve više nosim mišlju da bi zbog njih bilo bolje razdvojiti ih, posebno zbog podsticanja one individualnosti kod blizanaca o kojoj sam ranije pisala. Sjećam se svog predškolskog doba. Nisam imala blizanca da me prati u svemu, ali imala sam dvije rodice sa kojima sam odrasla i bila nerazdvojna sve do srednje škole, kada smo sve krenule svojim putevima. Uz njih je period školovanje bio mnogo lakši, kada imaš ono poznato lice uz sebe. Nekako mi je prirodno išlo i to da moji dječaci treba da budu zajedno u grupi, kažem, nisam to dovodila u pitanje. Zato mi je sada teško da ih razdvajam u vrtiću, da budu u različitim grupama, kako bi svako naučio da se bori za sebe, da se brani, da se socijalizuje. Individualno. Mimo svoga brata. Znam koliko je meni to tada značilo. I. i ja smo razgovarali o tome, ni on se ne slaže sa time da ih sada razdvajamo, ali oboje smo za to da, kada krenu u školu, pregrmimo to i usmjerimo ih na sopstvene prijatelje i sopstvena iskustva u odvojenim razredima.
 |
| Izvor: Amy Horn Photography |
Naša sredina je generalno, da kažem, zatvorena prema ideji razdvajanja blizanaca, kao da će svijet propasti ako se oni razdvoje, kao da treba cijeli svoj život da prožive nerazdvojni, jer oni su, zamislite - BLIZANCI. Pa šta ako su blizanci? Braća su i/ili sestre isto kao i svi ostali, jedino što dijele malo više DNK materijala. To blizanaštvo čak zna da bude opterećujuće za same blizance, baš zbog toga što uvijek trebaju više da se dokazuju i bore da ih ljudi vide i priznaju kao individue.
Kakvo je vaše mišljenje o razdvajanju blizanaca u različite grupe u vrtiću, a kasnije i u školi? Da li mislite da to može da im škodi ili koristi, i zbog čega?
Mi krećemo u jaslice odmah nakon prvog rođendana, sredinom septembra.
ReplyDeleteHvala ti na ovom tekstu jer si me ohrabrila, ovih dana nisam sva svoja kako ćemo to preživeti.
Što se razdvajanja blizanaca tiče, nisam ranije čula za tu praksu da se sprovodi, pa o njoj nisam ni razmišljala. Ne vidim u tome ništa loše, iako ja svoje ne bih razdvajala i u tome ne vidim prepreku za razvijanje individualnosti.
U svakom slučaju, vi najbolje poznajete svoje momke i ne sumnjam da ćete napraviti najbolje izbore za njih!
Neka vam je sretan početak! Nadam se da će se brzo prilagoditi. Obično majke plaču više od djece prvog dana. :)
DeleteJa vidim da moji momci nemaju problem sa razvijanjem individualnosti, ali ima slučajeva kada je jedan blizanac u sjeni drugoga, boji se da bilo gdje ide bez brata/sestre, dok se ovaj drugi osjeća u obavezi da njega/nju "čuva", pa su nekako vezani i sputani. Pričam na osnovu onoga što sam čitala, kažem, za sada sam zadovoljna mojim momcima...
Postovana. I moji blizanci kreču u vrtić sa godinu dana. Ali mene više muči kako ih oboje nositi iz auta i u auto. Posebno kada pada kiša. Kako ste Vi to odradili?
ReplyDeletePoštovana, izvinjavam se što kasnim sa odgovorom. Uz mnogo posla, ne stižem da pratim sva dešavanja na blogu. :( Ja sam uvijek imala pomoć, a i vrtić u kojem su dječaci išli je bio manji, pa se moglo kolima prići do pred sami ulaz, što je znatno olakšavalo situaciju u periodu kada oni još nisu hodali. Nadam se da ćete naći način koji Vama najviše odgovara.
Delete