U bolnici sam bila od 33. nedjelje. Generalno, dobro sam se osjećala, ali sam znala da moram da odležim tu do kraja. Cilj mi je bio da uđem u 37. nedjelju, jer kažu da je to neka "sigurna zona". Doktor koji mi je vodio trudnoću je baš par dana ranije otišao na godišnji odmor i "ostavio me na čuvanje" drugoj doktorici. Na posljednjem ultrazvuku koji mi je radila, rekla mi je da su bebe zrele za izlazak, tako da, ako se desi da porođaj krene, ne moram ništa da brinem. To mi je dosta značilo i što se mene tiče, mogao je da krene kad god hoće.
Znala sam da će da bude carski rez, jer je jedna beba bila okrenuta karlično (ona za koju smo znali da je dječak i koja je redovno igrala fudbal sa mojim jajnikom), a druga poprijeko (ono naše malo iznenađenje, koje je uporno skrivalo svoj pol, do samog rođenja).
Sa mužem sam se dogovarala da ću jedino njemu javiti kada krene porođaj, da drugi ne bi brinuli. Napravili smo cijeli plan kako i šta da radimo. No, kod mene planovi uvijek podliježu promjenama u zadnji čas, pa je tako bilo i ovog puta. Neplanirano.
.jpg) |
| Dva dana prije porođaja |
Tog dana sam se probudila sa laganim bolom u želucu. Jedva sam pojela kiflicu za doručak. Slabo sam i pila. Nisam mogla da se namjestim i zaspim od bola. Dobila sam tabletu za smirenje. Odspavala sam 2 sata. U popodnevnim časovima su mi radili CTG i uočili kontrakcije. Stavili su me na infuziju Gyniprala ne bi li ih spriječili. Cijeli dan je prošao, ništa se nije promijenilo. Dopisujem se sa mužem oko jedan sat poslije ponoći, on ujutro radi. Dogovorimo se da ćemo se čuti ujutro da mu javim kako sam. Oko tri sata poslije ponoći, kontrakcije su mi na 3-4 minuta. Doktorica kaže "Nema šta da čekamo. To je to." Ni sama ne znam da li sam svjesna tog trenutka - da je porođaj počeo. Ono što sam čekala i za što sam se pripremala devet mjeseci. Upravo sam ušla u "sigurnu zonu" - 37. nedjelju. "Jeste li spremni?", pita me, "Znate da moramo da radimo carski rez?". "Znam, spremna sam. Nema veze za carski, samo želim da što prije upoznam svoje bebe, da konačno vidim lica koja zamišljam mjesecima." (I dok ovo pišem, gledam lice moj dvogodišnjeg dječaka koji se upravo budi iz sna, mog malog iznenađenja... Ne mogu da odolim a da mu ne poljubim te tople i rumene obraščiće.) I uz svu moju maštu, nisam mogla da zamislim svu ljepotu ta dva anđela koja su se krila u mom stomaku.
Legla sam na operacioni sto, priključili su mi infuziju. Rečeno mi je da ću dobiti lokalnu anesteziju i da ću biti budna tokom porođaja, ali da neću ništa osjetiti od struka na dole. Iskreno, ideja o ogromnoj igli u mojoj kičmi nimalo mi se nije sviđala, ali sa druge strane, ideja da ću biti budna kada moje bebe "ugledaju svjetlost dana" nije se mogla mjeriti sa time. Da se smjestim u položaj fetusa sa stomakom bukvalno do zuba, kako bih primila anesteziju, bilo je skoro nemoguća misija, ali uz pomoć sestre, uspjela sam. Babica je uzela broj telefona da javi I. kada se sve završi. Dok su mi radili rez, osjećala sam se kao da sam auto na balansiranju guma. :) Neko mi je rekao da je prva beba izašla - dječak, a malo zatim i druga - još jedan dječak. Čujem kako mi neko govori da je između njih 30 sekundi razlike. I tako sam, u tih 30 sekundi, ja postala majka dva predivna dječaka. Kada sam začula prvi plač, kada su se moje bebe prvi put oglasile - to ne mogu da opišem. To je nešto vanvremensko, čudesno. Moji momci su mi već na prvi pogled bukvalno oduzeli dah. Nisam mogla da dišem, kao da je neko isisao sav vazduh iz prostorije. Rekli su mi da je to normalna reakcija i priključili mi malo kiseonika. Donijeli su mi prvo jednog, pa drugog da ih vidim, a zatim ih odnijeli na mjerenje. Zašili su me i odveli u sobu, priključivši mi infuziju. Rekli su mi da ne smijem da ustajem 24h. Babica je na kraju izgubila I. broj. Imala sam sreće što je anesteziološkinja kumina prijateljica, pa je ona obavijestila kumu, kuma moje roditelje, a oni I. Sve to u četiri sata ujutro. Od tada je kod kuće krenulo slavlje.
Meni su u bolnici donijeli moje dječake da ih vidim, prvo O., pa onda D. Vjerujte mi, u početku uopšte nisam znala koji je koji. Taj dan mi je bio baš težak. Imala sam užasne bolove, što od rane, što od skupljanja materice. Vjerujem da su takvi porođajni bolovi, samo što sam ih ja osjetila postporođajno. Ne možeš se nasmijati, boli. Strahuješ da se zagrcneš, a noćna mora ti je da kihneš, misliš popucaće ti svi konci. Tako da nisam mnogo vremena provela sa dječacima.
Kada su mi prvi put donijeli male kifle zajedno, umotane u bijelo, trudila sam se da uočim razlike, kao ono kad imate dvije slike i morate naći 10 razlika. Nisam mogla da nađem više od jedne: D. je stalno zavrtao uho, pa sam po tome znala koji je on; dovoljno da ih ne pomiješam. O. je bio stariji tih 30 sekundi (iako je zvanično 5 minuta razlike, valjda dok je sestra unijela sve podatke...), bio je težak 2,950 g i 48 cm dugačak. D. se rodio sa 2,680 g težine i istom dužinom.
U bolnici smo ostali sedam dana. Kada smo izlazili, na putu do kuće, odjednom su me sastavile takve emocije... Poslije mjesec dana idem kući. Otišla sam sama, a vraćam se kući sa dvije bebe. Kako ću ja sada sa njima? Da li ću znati kako da ih nahranim? Da li ću moći sama da ih presvučem, oni su tako mali? Da li ću moći da ih okupam sama... Da li, da li, da li... Plakala sam, a da ni sama nisam znala zbog čega. Od sreće, od brige, od straha od nepoznatog...
Bilo je ljeto, puna plaža, prijatelji koji su jedva čekali da dođemo i da nas vide... Da upoznaju moje male dječake... A mi smo se približavali kući uz sirene, kao da stižu predsjednici...
No comments:
Post a Comment