"Voljela bih imati petoro djece..."

...reče jednom jedna djevojka koju sam poznavala... Sanjala je o velikoj porodici, nasmijanim licima, radosnim trčkaranjima kroz kuću, veselju x5... ma jednom normalnom životu... sve kroz ružičaste naočare...

Izvor: Pinterest 

A onda je dobila svoje prvo dijete. Ne, čekaj, dobila je svoju prvu djecu. Dvoje. Odjednom. Hm... To se nekako nije uklapalo u sliku, to nije sanjala; to nije mogla ni da zamisli. I već je bila na dobrom putu ka broju 5. Svi su se smijali kumu na vjenčanju kada je poželio "barem trojke". Nije bio daleko... 

Kada je izašla iz bolnice, čekali su je brojni izazovi... Sve joj je bilo novo. Nije bilo lako brinuti se o jednoj bebi, a kamoli o dvije odjednom. Ali bila je sretna što je Bog blagoslovio sa njena dva anđela. Kako ona to uvijek zna da kaže: "Ko zna zašto je to dobro." Učila je, snalazila se, uživala u lijepim trenucima, ludovala u onim drugim... pa opet učila, iznova ili još više.

Ali život se pokaže da nije uvijek onakav kakvim ga mi zamišljamo... Da li je bolji ili gori? Rekla bih, drugačiji. Bog nam nikada neće dati da nosimo teret koji ne možemo ponijeti. Tako je sa svime. Uz blizance, posao (nakon godinu dana porodiljnog), kućne obaveze, život u zajednici, finansijske probleme, manjak vremena za ljubav, za odmor, za san, za sebe... i sve ludosti koje nailaze, ona djevojka sa početka priče se potpuno pogubila...

I onda se jednog dana našao neko da je podsjeti kako je ona govorila da želi imati petoro djece... Šta ti bi? Nemoj to da pominješ narednih 10 godina! "E, nećete me skoro gledati u toj epizodi." I sada je često pitaju (oni što su svježe dobili ili obnovili titule roditelja) kada će O. i D. dobiti seku ili dvije. Ona im kaže da ima vremena dok momci ne napune barem šest godina. Zašto baš šest? Pa onako realno, napravila bi pauzu između dvoje djece dvije ili tri godine, tako da po tome, ima još vremena. Znajući koliko ova blizanačka avantura zna da bude izazovna, vjerujem da se samo boji još jednog blizanačkog para. Jer realno, postoji mogućnost za to...

Izvor: Google

Onima što pitaju "Kad ćete sljedeće?" - voljela bi da im prepusti ovo dvoje na par dana, pa da ih onda pita da li bi oni žurili sa "sljedećim"... Svaka čast svima, ali podizati djecu nije ni malo lak posao. Da, posao, onaj gdje se radi 24/7, nema se odmora, pauzu ako ugrabiš, ne primaš platu, dobiju se i sijede... Još ako pride imaš i onaj posao na kojem moraš da budeš osam sati dnevno i od kojeg hraniš porodicu, tek onda ti se dan skraćuje, a 24 sata postaju tako prosto kratka. Kada bi dan trajao barem 48 sati... I tako, stalno neki umor, kao začarani krug... Da bar postoji neka pilula kojom magično može trajno da se odagna sav umor koji se nakuplja danima, sedmicama, mjesecima... Mnoge mame bi je na recept uzimale.

Kada konačno sjedne i sastavi se sama sa svojim mislima, nađe trenutak tišine i mira, pa "prelista" dnevna dešavanja u glavi, onda osjeti onu neopisivu ispunjenost i toplinu, onu vrstu ljubavi koja je preplavi od glave do pete, zavrti je za 360 stepeni. Ono kada joj djeca upute onaj nevini dječiji osmjeh od kojeg se kao sladoled istopi po podu, kada dođu i zagrle je zagrljajem koji liječi sve boli i muke, ako je nešto slučajno boli, oni "ljube da prođe". I kako onda da joj bude teško. Onda opet razmišlja o onom broju "5", o više ruku koje bi je grlile, o više bića koja bi joj srce grijala, o starosti i radosti uz svoj broj pet...

Pratite moj blog na Bloglovin